U nedjelju, 6. listopada u 12 sati otvaramo izložbu slika Đure Sedera "Velikan hrvatskog slikarstva".

Đuro Seder (Zagreb, 1927. - 2022.) studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 1951. je diplomirao u klasi profesora Antuna Mezdjića. Specijalizirao je slikarstvo kod prof. Marina Tartaglie. Na ALU u Zagrebu bio je redovitim profesorom od 1981. godine. Samostalno je izlagao od 1958. sve do danas. Od 1959. do 1966. bio je članom grupe Gorgone. 1980-ih je godina bio jednim od začetnika „nove slike“ u hrvatskoj umjetnosti. Izlagao je na skupnim i samostalnim izložbama. 1960-ih i 1970-ihobjavljivao je i poeziju. Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Dobio je brojne nagrade, od kojih se istiću nagrada Galerije Forum za 2007. za samostalnu izložbu slika "Lica beskonačnog" koja je bila postavljena od veljače do travnja 2006. u Galeriji Klovićevi dvori i nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1986.

Đuro Seder - Velikan hrvatskog slikarstva

Figuralnost kao umjetnički krajolik temeljna je odlika slikarstva Đure Sedera u njegovoj zreloj fazi, kako se to vidi na radovima izloženim na ovoj gotovo komornoj izložbi. Epifanični karakter posebno je naglašen u duhovnom prostoru počevši od Autoportreta s ručnikom, Ikara (Letača), homerskih motiva (Penelopa, Odisej), pa do kršćanskih motiva koji nastoje posvjedočiti i sebi svojstvenu monumentalnost (Krist i mnoštvo, Govor na Gori, Gospa s ruske ikone). Egzistencijalni usud slikar izražava dinamikom i strukturom geste koja uglavnom apstrahira prostor kako bi mogao pristupiti probijanju novih, i prije još neviđenih, mogućnosti likovnih ostvarenja.

Nakon Gorgone, alternativnih mutacija tijela i krajolika i vraćanja u “prostor slike” (nova slika je ipak i dalje slika), ovdje gustom i izdašnom “pastom” Seder istražuje osnovna slikarska prapočela bez geometrijskih načela, odreknućem od transcendencije, reducirajući sam umjetnički postupak na “materijalne pretpostavke” (tijelo, oko, svjetlo) ne bi li dohvatio onaj primarni naboj i njegovu emocionalnu toplinu važnu u procesu nastanka slike, kako prve tako i posljednje. Za razliku od Knifera koji “prasliku” traži u jednostavnoj univerzalnosti meandra, Seder povratak u bitni slikarski prostor, nakon maksimalne redukcije, praznine (u krajnjem smislu ontološke ne-suštine), lirske apstrakcije i drugih puteva, nalazi i ostvaruje u umjetničkom iskustvu koje je primarno antropološke biti, pa to i slika, bilo da se radi o njemu samom, homerskim likovima ili kršćanskim ikonama.

- Marijan Grakalić

Plakat izložbe
Deplijan izložbe